Psihološka otpornost

Snažna i uspješna osobnost se razvija

Autor: Nađa Berbić
event 30.01.2021.
Foto: freepik

Percepcija je ključna za sposobnost za prevladavanje nevolja, jer će reakcija i vještina ovisiti o tome je li događaj uokviren samo kao trauma ili i kao izazov za tumačenja koja stvaraju priliku za učenje i razvoj

Vrsta psihološke otpornosti, koju djeca kroz odrastanje razviju prebrodivši nevolje jer dolaze iz razorenih obitelji, nepovoljnih okolnosti, i nakon niza nevolja, čini ih u kasnijem životu vrlo uspješnima, i čak izvrsnima u odnosu na okolinu. Do tog je zaključka došao Norman Garmezy, razvojni psiholog i kliničar sa Sveučilišta u Minnesoti, proučavajući tisuće djece kroz svoja istraživanja po školama. Pitanje je, kako je objasnio, u tome da li podlegnete okolnostima ili ih nadvladate? 

Ta vrsta otpornosti, i zapravo sposobnosti predstavlja izazov za psihologe. Hoće li se razviti obično ovisi o okolnostima pod kojima se odvija život neke osobe. O tome tekst u časopisu Psihologija donosi Maria Konnikova.

Imate li dovoljno sreće da ne iskusite velike nedaće nikad nećete znati koliko ste otporni. No, suočavanje sa preprekama, stresom, nevoljama, i drugim prijetnjama iz okoline, izaziva i pojavu posebne vrste psihološke otpornosti ili njezin nedostatak i nesposobnost osobe da savlada životne izazove, školovanje, posao, obitelj, pri čemu ostaju neuspješni. Oni pak koji uspiju razviti nove sposobnosti u nevolji, postaju izvanredni u mnogo čemu. 

Reakcija na prijetnje iz okoline

Prijetnje djetetu u razvoju mogu se pojaviti u različitim oblicima. Neke su posljedica niskog socioekonomskog statusa i zahtjevnih kućnih uvjeta. Često su to roditelji s psihološkim ili drugim problemima, izloženost nasilju ili lošem postupanju, problematičan razvod koji ne void računa o djeci, i slične koje su obično kroničnog oblika. Od akutnih su, na primjer, doživjeti ili svjedočiti traumatičnom nasilnom susretu ili sudjelovati u nesreći, ili smrti bliskih osoba. Pri tome je važan intenzitet i trajanje uzroka stresa. Kod akutnih stresora intenzitet je obično visok. Stres proizašao iz kronične nevolje, napisao je Garmezy, mogao bi biti niži, ali djeluje opetovano i kumulativno na resurse i prilagodbu i traje mnogo mjeseci, katkad i godinama.

Umjesto snage proučava se ranjivost

Prije Garmezyjevog rada na tom području većina istraživanja trauma i negativnih životnih događaja imala je obrnut fokus. Umjesto da promatra područja snage, proučavana su područja ranjivosti, istražujući iskustva koja čine ljude podložnima lošim životnim ishodima (ili koji vode djecu u problematična područja).  Garmezyjev rad otvorio je vrata za proučavanje zaštitnih faktora: elemenata nečije osobnosti koji bi mogli omogućiti uspjeh usprkos izazovima s kojima se osoba, čak i kao dijete, suočava. Ključni su elementi podijeljeni u dvije skupine: pojedinačni, psihološki faktori i vanjski, okolišni čimbenici ili ozračje. Skupinu od gotovo 700 djece kroz tridesetdvogodišnje istraživanje pratila je i razvojna psihologinja Emmy Werner. Pratila je djecu u području Kauai na Havajima od rođenja do trećeg desetljeća njihovog života. Usput, pratila je i njihovu bilo kakvu vrstu izloženosti stresu: od majčine trudnoće, siromaštva, obitelji itd. Dvije trećine djece dolazilo je iz stabilnih okolnosti, bili su uspješni i zadovoljni. Preostala trećina kvalificirana je kao rizična. Poput Garmezyja, ubrzo je otkrila da nisu sva djeca iz rizične skupine reagirala na stres na isti način. Dvije trećine njih razvilo je ozbiljne probleme učenja ili ponašanja do desete godine ili su bili registrirani kao prijestupnici, osobe s problemima mentalnog zdravlja ili s tinejdžerskim trudnoćama do dobi od osamnaest godina. Preostala trećina se razvila u kompetentne, samouvjerene, i uspješne mlade odrasle osobe. Postigli su akademski, obiteljski i društveni uspjeh i uvijek su bili spremni iskoristiti nove prilike kad su se pojavile. 

Većina ljudi ima prijelomnu točku

Werner je, također, otkrila da se otpornost može mijenjati s vremenom. Neka su otporna djeca bila posebno nesretna: doživjela su višestruka snažna stresna iskustva na ranjivim područjima osobnosti i njihova otpornost je nestala. Otpornost je, objasnila je, poput stalnog izračuna: Što u jednadžbi preteže, otpornost ili napetost? Stresori mogu postati toliko intenzivni da je otpornost preplavljena. Ukratko, većina ljudi ima prijelomnu točku. No, neki ljudi  nisu bili dovoljno otporni kada su tek pomalo naučili vještinu otpornosti. Kasnije su uspjeli prevladati nevolje i procvjetali su onoliko koliko su bili otporni. To, naravno, postavlja pitanje kako se otpornost može naučiti. George Bonanno klinički psiholog sa Učiteljskog fakulteta na Sveučilištu Columbia; vodio je laboratorij za gubitke, traume i emocije i proučavao je otpornost gotovo dvadeset i pet godina. Garmezy, Werner i drugi pokazali su da su neki ljudi daleko bolji od drugih u rješavanju i savladavanju nevolja. Bonannova teorija otpornosti počinje opažanjem: svi imamo isti temeljni sustav reakcije na stres, koji se razvijao milijunima godina i koji dijelimo s drugim životinjama. Velika većina ljudi prilično dobro koristi taj sustav za rješavanje stresa. Kad je u pitanju otpornost, pitanje je: Zašto neki ljudi koriste sustav toliko češće, bolje ili učinkovitije od drugih?

Tumačenje mijenja iskustvo

Bonanno je jedan od središnjih elemenata otpornosti pronašao u percepciji: doživljava li osoba događaj samo kao traumatičan ili kao priliku za učenje i razoj, kao izazov? Događaji nisu traumatični dok ih ne doživimo kao traumatične, tvrdi Bonnano. Nazvati nešto” traumatičnim događajem ” protivi se njegovim pogledima. Smislio je drugačiji izraz: PTE ili potencijalno traumatični događaj za koji tvrdi da je precizniji. Teorija je jasna: Svaki zastrašujući događaj, ma koliko negativno izgledao sa strane, može imati traumatične efekte ili ne, za osobu koja je doživljava. Bonanno se usredotočuje na eksperte poput Garmezyja i Wernera koji gledaju šire. Kao primjer, naveo je strašan slučaj poput iznenadne smrti bliskog prijatelja. Naravno da će svatko reagirati tugom ali ako to pomogne da se događaj ispuni nekom vrstom značenja koja bi, na primjer, mogla ojačati veze s obitelji ili zajednicom, onda se to više ne može smatrati traumom. To nevolji daje značaj i različitu svijest o njoj, možda o bolesti ili drugom uzroku zbog kojeg se smrt dogodila, dakle, u mnogome ovisi o tumačenju koje ćete događaju dati kroz vrijeme. Takva se tumačenja mogu pronaći, ako su osobe na njih usmjerene. 

Iz tih razloga mnogi su istraživači otkrili da proživljeno iskustvo nije svojstvo događaja nego naravno, osobe i njezinih stavova koji se možda tek izgrađuju upravo kroz nevolju. Psihološka konstrukcija događaja umnogome ovisi o konstituciji osobnosti. Katkad duhovnost tome pomaže, katkad učenje i prosvijećenost, katkad želja da se događaj i teške okolnosti prevladaju dodavanjem smisla tragediji. 

Dobra je vijest da se tim vještinama osobe može poučiti. Čak i sami sebe možemo učiniti manje ili više ugroženima u ovisnosti o tome kako razmišljamo o stvarima. U istraživanju na Columbiji, neuroznanstvenik Kevin Ochsner pokazao je kako poučava ljude razmišljanju o podražajima na različite načine – da ih preusmjerava na bolji ili manje emotivan način kada je početni odgovor emocionalno “vruć” jer to mijenja i njihovu reakciju, čini ju fleksibilnijom i boljom. Maria Konnikova pisala je o nekima koje je koristio Martina Seligmana, psihologa sa Sveučilišta u Pennsylvaniji: Promjene poimanja iz internog u vanjski (“Događaji nisu moja krivnja” “), od globalnog kao specifičnom (“Ovo je uže područje, a ne opći pokazatelj da s mojim životom nešto ne valja”), i od trajnog do promjenjivog  (“Mogu promijeniti situaciju, nije nepopravljiva”). Ljudi su tako psihološki uspješniji i manje skloni depresiji. 

Tko kontrolira ishode: osobe ili okolnosti?

Što je tu djecu učinilo različitima? Budući da su djeca u spomenutom projektu praćena i testirana neprekidno kroz tri desetljeća, Werner je imala na raspolaganju niz podataka. Otkrila je da nekoliko elemenata predviđa otpornost, snagu, izdržljivost. Neki su imali veze sa srećom: otporno dijete može imati jaku povezanost sa skrbničkim osobama, roditeljem, učiteljem ili nekom drugom osobom u liku mentora. Ali drugi, prilično velik niz elemenata bio je psihološki i odnosio se na to kako su djeca reagirala na okoliš. Od rane dobi, otporna djeca obično su upoznavala svijet prema vlastitim uvjetima. Bila su samostalna i neovisna, tražila bi nova iskustva i imala pozitivnu socijalnu orijentaciju. Iako nisu posebno nadarena, ta su djeca koristila bilo koju vještinu koje su mogli ili znali,  učinkovito, izvjestila je Werner. Možda je najvažnije da su otporna i snažna djeca imala ono što psiholozi nazivaju “unutarnjim središtem kontrole”: vjerovali su da oni, a ne njihove okolnosti, utječu na njihova postignuća! Otporna i snažna djeca, uspješna djeca vidjela su sebe kao orkestratore svojih sudbina.

Komentari
Sve vijesti