Intervju: Prof.dr. Goran Tešović

Ukupno 40 posto djece u Hrvatskoj preboljelo je COVID bez kliničkih simptoma

Autor: Redakcija
event 08.04.2021.
Foto:Darko Tomaš/Cropix

Kako je medicina pristupila liječenju COVID-a kod djece, i kakva je situacija s ostalim infektivnim bolestima u najmlađoj populaciji, razgovarali smo s prof.dr. Goranom Tešovićem, pročelnikom Zavoda za infektivne bolesti djece u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”

COVID je donio posve novu situaciju u svim segmentima medicine, pa tako i u pedijatriji. Koje su osnovne značajke COVID-a kod djece i noviteti s kojima ste se prvi put susreli?

Osnovna impresija s početka pandemije da je COVID-19 u djece i adolescenata blaža bolest nego u odraslih nije se sve do nedavno bitno mijenjala. Tek posljednjih nekoliko tjedana, a to vjerojatno koincidira s povećanom cirkulacijom britanskoga soja i u našoj populaciji, viđamo nešto bolesniju djecu. Ipak, i dalje ostaje impresija, a takva su i izvješća iz literaure, odnosno iz drugih zemalja, da je bolest u djece blaža. S druge strane, nekoliko mjeseci nakon početka pandemije susreli smo se po prvi puta s imunološki posredovanom bolešću koja uslijedi nekoliko tjedana nakon preboljenja primoinfekcije virusom SARS-CoV-2, a to je takozvani multisistemni inflamacijski sindrom, bolest koja je, dakle, posljedica imunološke reakcije na preboljenu infekciju, a koja se očituje zahvaćanjem više organskih sustava – kože i sluznica, srca, limfnog sustava, bubrega, pa i mozga i jetre.

Imali smo i jedan smrtni slučaj u Hrvatskoj zbog multisistemnog inflamacijskog sindroma. Koji faktori utječu da se on kod neke djece pojavi, a kod neke ne?

Nažalost, ne možemo predvidjeti hoće li se kod nekoga MIS-C razviti ili neće. Dapače, MIS-C može se razviti i kod djece i adolescenata koji su imali asimptomatski oblik infekcije virusom SARS-CoV-2. U našem kliničkom iskustvu posrijedi su djeca koja nemaju kroničnih komorbiditeta, dakle, prethodno su posve zdrava.

Koliko ste slučajeva ovog sindroma od početka epidemije imali u Klinici, a znate li koliko ih je bilo na razini cijele države?

Do sada smo vidjeli 25 takvih bolesnika, od kojih je 24 uspješno izliječeno primjenom imunomodulacijske terapije. Prema našim saznanjima, do kojih smo došli kroz kontakte s kolegama iz drugih medicinskih centara u Hrvatskoj, takvih je bolesnika bilo ukupno četrdesetak.

Već neko vrijeme slušamo razne liječnike i znanstvenike koji smatraju da su škole najveći izvori zaraze u epidemiji, s obzirom da djeca i mladi često imaju asimptomatsku sliku. Slažete li se s tim tvrdnjama?

Jesu li najveći izvor zaraze upravo škole ne bih se usudio tvrditi, ali su svakako značajan izvor. Tome sasvim sigurno doprinosi činjenica da značajan broj djece preboli infekciju s minimalnim simptomima, a dobar dio njih i potpuno asimptomatski. Prema našim podacima, koje smo prikupili na početku epidemije u Hrvatskoj, 40 posto djece i adolescenata preboljelo je infekciju virusom SARS-CoV-2 bez razvoja kliničkih simptoma.

S epidemijom nisu nestale sve one zarazne bolesti djece od prije. Koji je najčešći uzrok hospitalizacija djece kod vas na Klinici?

Socijalno distanciranje, nošenje zaštitnih maski i pojačana higijena ruku značajno su smanjile pobol od drugih infekcijskih bolesti u pandemiji. O tome smo čitali iz brojnih publikacija koje su objavljene u drugim zemljama, a nedavno smo dovršili i analizu vlastitih rezultata iz tri velika klinička sjedišta u Hrvatskoj, koji također govore o značajno manjem broju oboljele djece od drugih infekcijskih bolesti. Osobito se smanjio broj kapljično prenosivih infekcija, kako virusnih, tako i bakterijskih. Tek u posljednjih nekoliko tjedana, bez obzira na i dalje prisutne epidemiološke mjere, počinjemo ponovno viđati nešto veći broj respiratornih infekcija. Nešto je manji pad zabilježen među infekcijama koje se prenose hranom ili kontaktom unutar obitelji, kao što su infekcijski proljev, mononukleoza, šesta bolest. I dalje liječimo bolesnike sa streptokoknim infekcijama te infekcijama mokraćnog sustava, a povremeno viđamo, iako je hladnije doba godine, i bolesnike s enterovirusnim bolestima.

Socijalno distanciranje, nošenje maski i pojačana higijena ruku značajno su smanjile oboljevanje od drugih infekcijskih bolesti

Koliko godišnje imate hospitalizacija i koja su stanja najteža?

Broj hospitalizacija već godinama se kreće oko tisuću bolesnika. No uz ovaj broj, nekoliko je tisuća onih koje liječimo putem dnevne bolnice. Naime, još prije petnaest godina, u sklopu akcije humanizacije bolničkog liječenja djece, počeli smo većinu naših bolesnika, kako s virusnim, tako i bakterijskim bolestima, liječiti kroz dnevnu bolnicu. Djeca se, dakle, parenteralno rehidriraju i primaju parenteralne antibiotike u dnevnoj bolnici, u kojoj borave s roditeljima. Na taj način liječimo većinu naših bolesnika s upalama pluća, infekcijama mokraćnog sustava, akutnim proljevima. Hospitaliziramo samo teže bolesne, one kod kojih je potrebna kompleksna antimikrobna terapija, one koji iziskuju učestalu inhalacijsku terapiju i suplementaciju kisika, kao i djecu koju moramo liječiti u jedinici intenzivnog liječenja. Dakle, one kod kojih je potrebna potpora, odnosno, nadomjestak životno važnih funkcija. U ovu skupinu spadaju bolesnici s kompliciranim upalama pluća, mala dojenčad s teškim virusnim upalama pluća i bronhiolitisom te bolesnici s bakterijskim meningitisom i encefalitisom.

Svake godine bude i nekoliko smrtnih slučajeva zbog fulminantne meningokokne sepse. Može li se uopće predvidjeti to stanje, mogu li roditelji nešto učiniti da to što prije prepoznaju?

Bude i godina kada svi bolesnici s meningokoknom bolesti budu uspješno izliječeni. Dakle, rekao bih da povremeno vidimo i smrtni ishod od meningokokne bolesti. To ne znači da se i takozvana fulminantna meningokokna sepsa ne može preživjeti. U najtežim slučajevima ove bolesti u našem je Zavodu smrtnost 50 posto. Pri tome treba istaći da je ovo stanje vrlo rijetko, i primjerice, u proteklih 14 mjeseci nismo vidjeli ni jednog takvog bolesnika. Nažalost, na početku bolesti, ne možete znati hoće li netko imati relativno blagi oblik bolesti, ili će pak razviti kliničku sliku fulminantne sepse.

Roditelji često, zbog straha i neiskustva, dovode djecu u bolnice na hitne prijeme, iako to možda nije potrebno. Što im savjetovati – kada da se jave liječnicima, odnosno, koji su to simptomi zbog kojih treba potražiti liječničku pomoć, a kada treba pričekati?

Ni nakon trideset godina iskustva nije jednostavno odgovoriti na to pitanje. No rekao bih da nije svaka vrućica razlog za posjetu liječniku. Prvenstveno valja obratiti pažnju na promjene u uobičajenom ponašanju djeteta, uzimanju tekućine i hrane, željom za igrom. Adinamično, pospano dijete, ono koje učestalo povraća, koje odbija hranu, kojemu se uobičajenim dozama lijekova za snižavanje vrućice ne uspijeva sniziti tjelesna temperatura, dijete koje plitko, ubrzano ili otežano diše – to je dijete kod kojega je infekcija možda prouzročila ozbiljnu bolest i s takvim djetetom pomoć treba potražiti u hitnoj ambulanti neke bolnice.

Komentari
Sve vijesti