Istraživanje KBC-a Rijeka

Kako se osjećaju radnici u zdravstvu u pandemiji – visoka razina stresa i izniman osjećaj odgovornosti za pacijente

Autor: Nađa Berbić
event 18.02.2021.
Foto: Srdjan Vrančić/CROPIX

U riječkoj bolnici napravljeno je istraživanje o prilagodbi zaposlenika na pandemijske uvjete

Gotovo preko noći pandemija je razorila život kakav poznajemo. Prvotni šok i saznanje kako nema lakog, a posebno ne brzog rješenja zamijenilo je saznanje da se na situaciju treba prilagoditi. Upravo je nevjerojatno kako se jedan sustav poput riječkog KBC-a, sa više od 3000 zaposlenih, mijenjao, reorganizirao, prilagođavao razornom pohodu COVID-a, a da se pritom pokazala visoka razina zadovoljstva i kvalitete pacijenata koji su bili u prvom planu, a i zdravstvenih djelatnika. Da, školovani su i pripremljeni na izvanredne situacije, ali nitko nije mogao pojmiti razmjere krize i kroz vrijeme preobraziti cijeli jedan sustav da funkcionira s dobrim ocjenama. 

To bi se moglo izvući kao zaključak e-tribine što su je pod nazivom “COVID i mi” organizirali stručnjaci Zavoda za kliničku, zdravstvenu i organizacijsku psihologiju sa suradnicima drugih odjela zavoda i klinika. Rezultate ankete provedene lani na 683 djelatnika, što je tada bilo oko 22 posto zaposlenih, iznijela je pročelnica Zavoda, Ivana Rede, prof. klinički  psiholog, psihoterapeut. Oko 48 posto ispitanih navelo je kao svoje rizične faktore visoki krvni tlak, pretilost, astmu, pušenje, više od 50 posto njih živjeli su s djecom koja su se školovala od kuće, a 30 posto ih je u kući imalo starije roditelje. Frustracije, stres, ansioznost i strah kod tih su zaposlenika bili veći i to više za članove obitelji nego za sebe.  

Preobrazba bolničkih struktura 

Tek ih je 8 posto izjavilo da se ne nose dobro sa stresom koji osjećaju, a gotov svi su koji rade izravno i neizravno sa korona bolesnicima, smatrali svoj posao profesionalnom i etičkom obavezom, osjećali da imaju visoku razinu podrške i suradnje unutar ustanove koja se mijenjala i preobražavala. Podršku, međutim, nisu osjećali od okoline čak i prijatelja koje su upozoravali na ozbiljnije shvaćanje mjera opreza i zaštite. Naravno da je viša razina stresa zabilježena kod izravno zaposlenih u COVID respiracijskom centru. Mnogi od zaposlenih frustrirani su činjenicom da zaštitna oprema, odijela, maske, naočale koje se magle otežavaju rad i komunikaciju. Drugi su osjećali preopterećenost, nedostatak osoblja i nesigurnost zbog premještanja na nove poslove zbog straha hoće li opravdati odgovornost koju i oni i okolina očekuju. Iako neki nikad nisu doživjeli tako dramatične trenutke i mjesece ni u najtežih bolesnika ranijih godina, zaposleni i pacijenti postali su vrsta obitelji pa je to donosilo, uz velike osjećaje gubitaka, veliko zadovoljstvo obavljenim poslom kada je oboljelima bilo bolje. Odvajanje od respiratora slavilo se kao postignuće, svaki spašeni pacijent bio je izvor osjećaja postignuća, svaki izgubljeni pratila je težina pogotovo u susretu s obiteljima. Kada je uvedena mogućnost da se bežičnim telefonom oboljeli čuju s obiteljima i osnovan centar u kojemu su preko bolničkog informacijskog sustava zaposleni mogli davati informacije o stanju pacijenata, shvatilo se da standard ispunjavanja tih obrazaca o bolesnicima može biti i kvalitetniji jer je upravo potreba za kvalitetnom, pravovremenom informacijom bila ključna u kontaktima s obiteljima. 

Spašeni pacijenti su nagrada

O svim tim iskustvima su govorili Jelena Mladenić, Sara Jurdana, Srđan Radojčić, Linda Šverko i Gracia Dekanić, uz goste, psihijatra Dragana Lovrovića i glavnu sestru Centralnog respiracijskog centra Stellu Gašparuš. Visoka razina zadovoljstva i vrstom pružene usluge i načinima komunikacije te obavještavanja zabilježena je i kod ostalih pacijenata KBC-a koji su razumjeli zašto se neki pregledi i zahvati odgađaju, težinu izvanrednog stanja i pokazali razumijevanje jer je posebna služba formirana za kontakt sa svim bolesnicima koji su trebali doći na pregled ili zahvat ili su im oni bili odgođeni. Nikad u tako kratkom vremenu kroz bolnicu nije obrađen toliki broj teških, životno ugroženih pacijenata pa su čak i oni s iskustvom u Jedinicama intenzivnog liječenja svjedočili nečemu što u cijelom profesionalnom staži nisu vidjeli. Dramatičnost tih slučajeva, mjeseci i njiihova epiloga zbližila je ljude ka suradnji koja je postala čvrsta karika oslonca svim zaposlenima u bolnici. Stručnjaci se slažu, nema veće nagrade od spašenih pacijenata iz ralja bolesti o kojoj se toliko malo znalo. Većina ih smatra da je tako veliki sustav kao KBC reagirao prilagodbom brzo, adekvatno i sa sviješću o tome koji se standardi za budućnost mogu popraviti, gdje i kako. Zaključak je da su iz teškog iskustva svi puno naučili i da su dnevni izazovi koliko teški, bili i jednako poučni. Vrlo je bro riječki KBC osnovao i prvu post COVID ambulantu. Pokazalo se da je razina povjerenja zaposlenih među sobom, a i sa pacijentima, povećana. Odgađanje tečaja za trudnice i zabrana pratnje na porodu bila je jak izvor frustracije trudnicama i rodiljama, srećom trajala je svega dva mjeseca. No, online tečaj za trudnice nastavio se s još većim brojem polaznica jer su im online prikazani postupci koje će proći, prostori u kojima će biti i sve što se može događati. U mnogim ambulantama gdje je rad obustavljen počevši od psihologa do struka koje su to mogle izvesti, uvedene su telefonske i video konzultacije, te objavljeni svi kontakti za djecu i odrasle kada se kako i kome mogu javiti. 

Strah od nepoznatog

Svi su osjećali strah pred nepoznatim pa i na primjer od toga hoće li prostori i dječje igračke ponegdje u ambulantama biti dobro dezinficirani, a psiholozima je i poseban problem pomagati ljudima dok jedni drugima ne vide izraze lica, toliko važne u terapiji. No, kako su ipak zadržali dozu životnog optimizma? Mišlju da ako svi daju sve od sebe i svatko učini najbolje što može u trenutku kada to treba u svom polju djelovanja da je onda učinjeno ono što najavljuje bolju budućnost, bolje rezultate. Kapacitet za promjene ne može postići organizacija ako ih ne iskaže pojedinac i lanac profesionalaca na taj je način zadržao životnu ravnotežu prikladnu zbivanjima i vremenu. To stvara uvjerenje da su napravili onoliko koliko je u najboljem interesu pacijenta, a to znači i samih sebe, zaposlenih. 

Komentari
Sve vijesti